Diaform Plus Službena stranica
Podijeli ovo

Vrste dijabetesa

dijabetes melitus i njegove vrste

Dijabetes melitus je bolest endokrinog sustava povezana s patološkim promjenama u hormonskim razinama i metaboličkim kvarovima.

Do danas se bolest ne može iskorijeniti (potpuno eliminirati). Destruktivni proces u tijelu može se usporiti lijekovima i dijetoterapijom, ali ga je nemoguće zaustaviti i pokrenuti u suprotnom smjeru.

Glavni simptom bolesti je kronično povećanje razine glukoze u krvi. Uzroci i priroda tijeka bolesti su različiti, pa je podijeljena u nekoliko vrsta.

Tipovi dijabetes melitusa (DM) definirani su od strane Svjetske zdravstvene organizacije i nemaju temeljnih razlika u cijelom medicinskom svijetu. Dijabetes melitus bilo koje vrste nije zarazna bolest.

Tipizacija patologije

Postoji nekoliko vrsta bolesti, ujedinjenih jednim glavnim simptomom - povećanom koncentracijom glukoze u krvi. Klasifikacija dijabetes melitusa određena je uzrocima njegove pojave. Korištene metode liječenja, spol i dob pacijenta također uzimaju u obzir.

Tipovi dijabetesa prihvaćeni u medicini:

  • prvi tip je ovisan o inzulinu (IDDM 1), ili juvenilni;
  • drugi je neovisan o inzulinu (NIDDM 2) ili otporan na inzulin;
  • gestacijski dijabetes melitus (GDM) tijekom perinatalnog razdoblja kod žena;
  • druge specifične vrste dijabetesa, uključujući:
  • oštećenje β-stanica gušterače na genetskoj razini (varijante dijabetesa MODY);
  • patologije egzokrine funkcije gušterače;
  • nasljedne i stečene patologije egzokrinih žlijezda i njihove funkcije (endokrinopatije);
  • farmakološki uzrokovan dijabetes;
  • dijabetes kao posljedica kongenitalnih infekcija;
  • Dijabetes povezan s genomskim patologijama i nasljednim defektima;
  • poremećena glukoza (šećer u krvi) natašte i poremećena tolerancija glukoze.

Predijabetes je granično stanje organizma kada je razina glikemije povišena (poremećena tolerancija glukoze), ali razina šećera u krvi "ne dostiže" općeprihvaćene digitalne vrijednosti koje odgovaraju pravom dijabetesu. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO 2014), više od 90% pacijenata endokrinologa pati od druge vrste bolesti.

Prema medicinskim statistikama, postoji jasan trend povećanja broja slučajeva u cijelom svijetu. U posljednjih 20 godina broj dijabetičara tipa 2 udvostručio se. GDM čini oko 5% trudnoća. Vrste specifičnog dijabetesa izuzetno su rijetke i zauzimaju mali postotak u medicinskoj statistici.

Prema spolu, NIDDM 2 češći je u žena u razdoblju predmenopauze i tijekom menopauze. To je zbog promjena u hormonskom statusu i nakupljanja viška kilograma. U muškaraca je najčešći čimbenik razvoja dijabetesa tipa 2 kronična upala gušterače uzrokovana toksičnim djelovanjem etanola.

Šećerna bolest ovisna o inzulinu (tip 1)

Dijabetes tipa 1 karakterizira nesposobnost stanica gušterače. Organ ne ispunjava svoju endokrinu (intrasekretornu) funkciju proizvodnje inzulina, hormona odgovornog za opskrbu tijela glukozom. Kao rezultat nakupljanja glukoze u krvi, organi ne dobivaju odgovarajuću prehranu, uključujući i samu gušteraču.

Da bi se oponašala prirodna proizvodnja endokrinog hormona, pacijentu se doživotno propisuju injekcije medicinskih inzulina s različitim trajanjem djelovanja (kratko i dugo), kao i dijetalna terapija. Razvrstavanje dijabetes melitusa tipa 1 diktira različita etiologija bolesti. Tip bolesti ovisan o inzulinu ima dva uzroka: genetski i autoimuni.

Genetski uzrok

Formiranje patologije povezano je s biološkom sposobnošću ljudskog tijela da prenese svoje karakteristične znakove i patološka odstupanja na sljedeće generacije. Što se tiče dijabetesa, dijete nasljeđuje predispoziciju za bolest od roditelja ili bliskih srodnika s dijabetesom.

Važno! Nasljeđuje se predispozicija, ali ne i sama bolest. Ne postoji 100% jamstvo da će dijete razviti dijabetes.

Autoimuni uzrok

Pojava bolesti uzrokovana je funkcionalnim neuspjehom imunološkog sustava, kada pod utjecajem negativnih čimbenika aktivno proizvodi autoimuna protutijela koja imaju destruktivan učinak na stanice tijela. Okidači (poticaji) za pokretanje autoimunih procesa su:

  • nezdravo ponašanje u prehrani u kombinaciji s tjelesnom neaktivnošću;
  • neuspjeh metaboličkih procesa (ugljikohidrata, lipida i proteina);
  • kritični nedostatak kolekalciferola i ergokalciferola (vitamina D) u tijelu;
  • patologije gušterače kronične prirode;
  • povijest zaušnjaka (zaušnjaka), ospica, Coxsackie herpes virusa, Epstein-Barr virusa, citomegalovirusa, virusnog hepatitisa A, B, C;
  • distres (dugotrajni boravak u stanju neuropsihološkog stresa);
  • kronični alkoholizam;
  • netočno liječenje lijekovima koji sadrže hormone.

IDDM se razvija kod djece, adolescenata i odraslih osoba mlađih od trideset godina. Dječja varijanta dijabetesa oblika 1a povezana je s kompliciranim virusnim infekcijama. Oblik 1b javlja se kod mladih ljudi i djece na pozadini autoimunih procesa i nasljedne predispozicije. Bolest se obično razvija brzo tijekom nekoliko tjedana ili mjeseci.

Dijabetes otporan na inzulin (tip 2)

Razlika između drugog tipa dijabetesa i prvog je u tome što gušterača ne prestaje proizvoditi inzulin. Glukoza se koncentrira u krvi i ne dostavlja se stanicama i tkivima tijela zbog njihove neosjetljivosti na inzulin - inzulinska rezistencija. Do određene točke liječenje se provodi hipoglikemijskim (smanjivanjem šećera) lijekovima i dijetom.

Kako bi nadoknadio neravnotežu u tijelu, gušterača aktivira proizvodnju hormona. Radeći u hitnom načinu rada, organ se s vremenom istroši i gubi svoju intrasekretornu funkciju. Dijabetes tipa 2 postaje ovisan o inzulinu. Smanjenje ili gubitak osjetljivosti stanica na endogeni hormon prvenstveno je povezan s pretilošću, koja remeti metabolizam masti i ugljikohidrata.

To se posebno odnosi na visceralnu pretilost (taloženje masti oko unutarnjih organa). Osim toga, s prekomjernom tjelesnom težinom, protok krvi je otežan zbog brojnih kolesterolskih plakova unutar krvnih žila, koji nastaju tijekom hiperkolesterolemije, koja uvijek prati pretilost. Tjelesne stanice tako doživljavaju nedostatak hranjivih i energetskih izvora. Ostali čimbenici koji utječu na razvoj NIDDM uključuju:

  • zlouporaba alkohola;
  • gastronomska ovisnost o slatkim jelima;
  • kronične bolesti gušterače;
  • patologije srca i krvožilnog sustava;
  • prekomjerna prehrana u pozadini sjedilačkog načina života;
  • netočna hormonska terapija;
  • komplicirana trudnoća;
  • Nepovoljna nasljednost (dijabetes kod roditelja);
  • nevolja.

Bolest se najčešće razvija kod žena i muškaraca u dobi od 40+ godina. U isto vrijeme, dijabetes tipa 2 je latentan i možda neće pokazivati izražene simptome nekoliko godina. Rano testiranje razine glukoze u krvi može otkriti predijabetes. Uz odgovarajuće liječenje, stanje predijabetesa je reverzibilno. Ako se izgubi vrijeme, napreduje i naknadno se dijagnosticira NIDDM.

Lada dijabetes

U medicini se koristi termin “Dijabetes 1,5” ili naziv Lada dijabetes. Ovo je autoimuni poremećaj proizvodnje hormona i metaboličkog zatajenja koji se javlja kod odraslih (u dobi od 25 godina i više). Bolest kombinira prvi i drugi tip dijabetesa. Mehanizam razvoja odgovara IDDM-u, latentni tijek i manifestacija simptoma slični su NIDDM-u.

Okidači za razvoj patologije su autoimune bolesti u povijesti pacijenta:

  • neinfektivna upala intervertebralnih zglobova (ankilozantni spondilitis);
  • nepovratna bolest središnjeg živčanog sustava - multipla skleroza;
  • granulomatozna upalna patologija gastrointestinalnog trakta (Crohnova bolest);
  • kronična upala štitnjače (Hashimotov tireoiditis);
  • juvenilni i reumatoidni artritis;
  • promjena boje (gubitak pigmenta) kože (vitiligo);
  • upalna patologija sluznice debelog crijeva (ulcerozni kolitis);
  • kronično oštećenje vezivnog tkiva i egzokrinih žlijezda (Sjögrenov sindrom).

U kombinaciji s nasljednom predispozicijom, autoimuni poremećaji dovode do progresije Lada dijabetesa. Za identifikaciju bolesti koriste se osnovne dijagnostičke metode, kao i mikroskopija krvi, koja određuje koncentraciju imunoglobulina klase IgG na antigene - ELISA (enzimski imunoanaliza). Terapija se provodi redovitim injekcijama inzulina i korekcijom prehrane.

Gestacijski oblik bolesti

GDM je specifičan tip dijabetesa koji se razvija u žena u drugoj polovici perinatalnog razdoblja. Bolest se najčešće otkriva tijekom drugog zakazanog pregleda, kada se buduća majka podvrgava potpunom pregledu. Glavna karakteristika GDM-a podudara se s dijabetesom tipa 2 – inzulinska rezistencija. Stanice tijela trudnice gube osjetljivost (osjetljivost) na inzulin zbog korelacije tri glavna razloga:

  • Hormonalne promjene. Tijekom trudnoće povećava se sinteza progesterona (steroidnog spolnog hormona), blokirajući proizvodnju inzulina. Osim toga, endokrini hormoni posteljice, koji imaju tendenciju inhibiranja proizvodnje inzulina, dobivaju na snazi.
  • Udvostručite opterećenje ženskog tijela. Kako bi se osigurala odgovarajuća prehrana za nerođeno dijete, tijelu je potrebna povećana količina glukoze. Žena počinje konzumirati više monosaharida, što uzrokuje gušteraču da sintetizira više inzulina.
  • Povećanje tjelesne težine zbog smanjene tjelesne aktivnosti. Glukoza, koja u organizam ulazi u izobilju, nakuplja se u krvi jer stanice zbog pretilosti i tjelesne neaktivnosti odbijaju prihvatiti inzulin. Buduća majka i fetus u takvoj situaciji doživljavaju nutritivni nedostatak i energetsku glad.

Za razliku od dijabetesa tipa 1 i tipa 2, gestacijski dijabetes je reverzibilan proces, budući da su molekule inzulina i funkcionalnost gušterače očuvane.

Ispravno odabrana terapijska taktika jamči uklanjanje patologije nakon poroda u 85% slučajeva. Glavna metoda liječenja GDM-a je dijeta "Tablica br. 9" za dijabetičare. U teškim slučajevima koriste se injekcije medicinskog inzulina. Antihiperglikemijski lijekovi se ne koriste zbog teratogenog djelovanja na fetus.

Dodatno

Specifični tipovi dijabetesa genetski su uvjetovani (MODY dijabetes, neke vrste endokrinopatija) ili izazvani drugim kroničnim patologijama:

  • bolesti gušterače: pankreatitis, hemokromatoza, tumor, cistična fibroza, mehaničke ozljede i operacije na žlijezdi;
  • funkcionalni neuspjeh prednje hipofize (akromegalija);
  • povećana sinteza hormona štitnjače (tirotoksikoza);
  • hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna patologija (Itsenko-Cushingov sindrom);
  • tumori kore nadbubrežne žlijezde (aldosterom, feokromocitom, itd.).

Zasebna dijabetička patologija, dijabetes insipidus, karakterizirana je smanjenjem proizvodnje hormona hipotalamusa vazopresina, koji regulira ravnotežu tekućine u tijelu.

Dijagnostičke mjere

Dijagnoza dijabetes melitusa (bilo koje vrste) moguća je samo na temelju rezultata laboratorijske mikroskopije krvi. Dijagnostika se sastoji od nekoliko uzastopnih studija:

  • Opći klinički test krvi za prepoznavanje skrivenih upalnih procesa u tijelu.
  • Test krvi (kapilarni ili venski) za sadržaj glukoze. Obavlja se strogo na prazan želudac.
  • GTT (testiranje tolerancije na glukozu). Provodi se kako bi se utvrdila sposobnost tijela da apsorbira glukozu. Test tolerancije je dvokratno vađenje krvi: natašte i dva sata nakon “opterećenja glukozom”, a to je vodena otopina glukoze pripremljena u omjeru 200 ml vode na 75 g. tvari.
  • Analiza HbA1C za razinu glikoziliranog (glikiranog) hemoglobina. Na temelju rezultata studije procjenjuje se retrospektiva razine šećera u krvi u posljednja tri mjeseca.
  • Biokemija krvi. Procjenjuju se jetreni enzimi aspartat aminotransferaza (AST), alanin aminotransferaza (ALT), alfa-amilaza, alkalna fosfataza (ALP), bilirubin (žučni pigment) i razine kolesterola.
  • Pretragom krvi za koncentraciju protutijela na glutamat dekarboksilazu (GAD protutijela) određuje se tip dijabetes melitusa.

Referentne vrijednosti šećera u krvi i pokazatelji bolesti

Analiza Za šećer Test tolerancije na glukozu Glikirani hemoglobin
norma 3,3 - 5,5 < 7,8 ⩽ 6%
predijabetes 5.6 – 6.9 7,8 – 11,0 od 6 do 6,4%
šećerna bolest > 7.1 > 11.1 Više od 6,5%

Osim mikroskopije krvi, ispituje se opći test urina za određivanje prisutnosti glukoze u urinu (glikozurija). U zdravih ljudi u urinu nema šećera (za dijabetičare prihvatljiva norma je 0,061 - 0,083 mmol / l). Također se provodi Rehbergov test za otkrivanje proteina albumina i produkta metabolizma proteina kreatinina u mokraći. Dodatno je propisana hardverska dijagnostika, uključujući EKG (elektrokardiogram) i ultrazvuk trbušne šupljine (s bubrezima).

Rezultati

Suvremena medicina klasificira dijabetes u četiri glavna tipa, ovisno o patogenezi (nastanku i razvoju) bolesti: ovisan o inzulinu (tip 1 IDDM), neovisan o inzulinu (tip 2 NIDDM), gestacijski (GDM u trudnica), specifični (DM uključuje nekoliko vrsta bolesti uzrokovanih genetskim defektima ili kroničnim patologijama). Gestacijski dijabetes koji se razvije tijekom perinatalnog razdoblja je izlječiv. Stanje predijabetesa (poremećena tolerancija glukoze) smatra se reverzibilnim ako se rano dijagnosticira.